Zovem se Maja Stanković, učenik sam prvog razreda srednje Ekonomske škole u Beogradu. Živim u Železniku, modernom naselju na opštini Čukarica.
Po nekom ustaljenom dnevnom redu, odlazim da bacim đubre, primetila sam u kontejneru, veliko razbijeno ogledalo sa svom plastikom oko njega.Otkako sam se rodila,
oduvek me je nerviralo što se sve i svašta baca u kontejnere. Čula sam da po
Evropi postoje posebni kontejneri za staklo, plastiku, hranu i papir. Uvek sam
osećala neku vrstu nelagodnosti, kada sam morala u isti kontejner da bacam i plastiku i staklene flaše. Prosto se pitam,
da li je moguće da mi kao društvo ne umemo da se organizujemo, da već pri bacanju
razvrstavamo otpad, kao što radi većina ostalog evropskog naroda.
Jedan od osnovnih razloga zašto sam za priključenje Evropskoj uniji, je taj što
ćemo morati da usvojimo njihove zakone o ekologiji i čistoći.
Pošto sam bacila đubre, odlučujem da se sa sestrom prošetam. Živimo blizu šume
i njiva, i ima lepih staza za šetnju.
Ubrzo, pored puta nailazimo na divlju deponiju. Svašta tu ljudi bacaju.
Plastične flaše, limenke, kese, stare cigle, šut, trava i cveće iz bašte.
Paradoks je što posle stotinak metara,
nailazimo na pet ili šest polupraznih kontejnera.
Da li je moguće, da mi kao stari narod, sa tradicijom od više vekova, bacamo
otpad kroz prozore kola, gde stignemo i čak se ne trudeći da to bar bude pored
kontejnera. Gde je nestalo to naše kolektivno sećanje da smo jeli zlatnim
viljuškama i kašikama, dok je ostatak Evrope jeo prstima.
Dođe vreme, kada ta ista Evropa treba da nas uči banalnim
stvarima, da se đubre baca samo u kontejnere, na mesta koja su za to
predviđena. I zato sam iz sve snage za Evropsku uniju, jer tamo niko ne baca
đubre izvan kontejnera.
Pošto sam na zimskom raspustu, sutradan sam sa sestrom, napravila mali izled do
Sremačke šume, koja se nalazi par kilometara od moje kuće. Na lokalnom putu,
koji vodi kroz Sremačku šumu do Ostružnice, šetamo kroz prelepu šumu.
Iako je decembar, nije previše hladno, nije još ni pao sneg . Iako nema više
prolećnih i jesenjih boja, utisak o šumi sa leve i desne strane puta je
bajkovit. Nigde kuća ni znakova civilizacije, samo krivudavi asfaltni put, što
vijuga kroz šumu.
Nailazimo na zgaženu vevericu, koja je pokušala da pređe na drugu stranu puta.
Ponekad se dešava da to bude srna ili neka druga šumska životinja. Neki voze
brzo, neki su neoprezni, a kao rezultat njihove nepažnje, vidimo ostavljene
uginule životinje pored puta.
Moderne evropske države su iznad puteva koji presecaju šume, napravili
pasarele, tj. Viseće kamene mostove, širine od deset do pedeset metara. Po
njima je posuta zemlja, zasađena trava i drveće, da životinje prirodnim putem,
mogu prelaziti preko puta, na drugu stranu šume.
Zastajemo da se odmorimo na izvoru pored puta. Lepo uređen izvor, sa parkingom
da se može i kolima stati. Dugo vremena, posle II svetskog rata, to je bio
jedan od boljih izvora u okolini Beograda. Nažalost, sada je to poligon za
deponiju smeća.
Do prvih kuća ima
više kilometara, i postavljam sebi pitanje, kako neko u kolima može nositi
đubre više kilometara, i baciti ga u sred ove prelepe šume, i to još pored izvora sa pitkom vodom. Izvor je zbog toga
zatrovan i zagađen i voda više nije za piće. Negde sam pročitala
da će se Treći svetski rat, ako ga bude, sigurno voditi zbog pijaće čiste vode.
Još sam čula, da u Evropi postoje države, koje nemaju nijedan izvor sa pijaćom
vodom, i da je moraju uvoziti. Belgija, na primer.
Ne mogu da razumem psihu i mozak ljudi, koji svesno bacaju đubre na izvorište i
time ga zagađuju.
Znam da toga nema u Evropskoj uniji i iskreno se nadam da ćemo što pre ući u
Evropsku uniju.
Toliko i takvo zagađivanje prirode i životne sredine, sigurno da vode do
klimatskih promena, koje ljudi ne mogu više da kontrolišu. Možda je ova
epidemija, koja je ove 2020. paralisala nasšu zemlju, kontinent Evropu, pa i
čitav svet, odgovor prirode na naše ponašanje.
Maja Stanković 1-5
Prva ekonomska škola u Beogradu
Mentor: prof.biologije Biljana Urošević